Prednosti koncesije autocesta - mane reprograma kreditnih dugova

Photo AUTOCESTE_MONETIZACIJA_NSL.JPG

Prednosti koncesije

Davanjem autocesta u koncesiju jednokratnom uplatom koncesijske naknade Hrvatska će dugoročno i višestruko profitirati.

Trenutni kreditni dug iznosi 33 milijarde kuna. Uplatom koncesijske naknade on se smanjuje na oko deset milijardi kuna. Takvim će načinom značajnog smanjenja duga kroz idućih 25 godina građani i država profitirati u dvije ključne stvari:

  • Jednokratnom otplatom većeg dijela kredita izbjeći će se plaćanje oko 23 milijardi kuna koje bi morali dati bankama za kamate kad bi bili prisiljeni taj iznos duga reprogramirati.
     
  • Imat ćemo na raspolaganju za nova ulaganja i investicije još 22,5 milijardi kuna prihoda od trošarina (kojim koncesionar neće raspolagati). Taj novac od trošarina, po 20 lipa po litri goriva koje idu Hrvatskim cestama i HŽ Infrastrukturi, idu u investicije gradnje i obnove državnih i lokalnih cesta i željeznica. To je velik razvojni potencijal i zamašnjak za gospodarstvo.

Preostali manji dio duga vraćat ćemo iz trošarine od goriva koju je HAC zadržao.
Neprovođenjem koncesije autocesta navedeni novac morali bi potrošiti isključivo za vraćanje kredita. Glavnica trenutno iznosi 33 milijardi kuna, ali računajući cijenu reprograma za kamate bismo morali izdvojiti još oko 30 milijardi kuna.

Mane reprograma


 

DUG po kreditima (samo glavnica) HAC-a i ARZ-a iznosi 33 milijarde kuna. Godišnji prihod iznosi 1,9 milijardi kuna, a godišnja ZARADA 1,1 milijardu kuna. U tablici su prikazani samo krediti koji dolaze na naplatu do 2020. g., jer čine oko 90% ukupnog duga (inače, rate dospijevaju do 2031. godine). Međutim, ako do koncesioniranja autocesta ne dođe, da bi mogli otplatiti ove kredite, potrebno bi bilo ponovno se zadužiti za 34 milijarde kuna. Zaključno, po tom modelu bi nakon 2020. godine dug bio veći nego što je sada. Jasno je da zarada od cestarine nije ni približno dovoljna za vraćanje kreditnih obveza na način kako su sada ugovorene. Isti tako, uz takvu profitabilnost nije moguće ugovoriti održiv model otplate, bilo da se radi o reprogramu, bilo da se radi o obveznicama. Kao što je vidljivo iz tablice, do 2020. g. potrebno je po postojećim kreditima zajedno s kamatom otplatiti 36,5 milijardi kuna duga. U isto vrijeme, zarada od cestarine HAC-a i ARZ-a iznosi manje od 8 millijardi kuna. Iz ovog je jasno kako uz zaradu od cestarine nedostaje još 28,8 milijardi kuna. Kada bi taj  iznos namaknuli novim zaduženjem, bilo kroz reprogram kredita, bilo izdavanjem obveznica, tada bi samo kamata na postojeće i novo zaduženje iznosila 12,6 milijardi kuna što je za oko 5 milijardi kuna ili za 60% više od zarade od cestarine u toma razdoblju. Da bi pokrili i kamate za to novo zaduženje, iznos novog duga 2020. g. iznosio bi preko 34 milijarde kuna što je više čak i od sadašnjeg stanje duga. Na ovaj način potrošili bi sav prihod od cestarine, a dug ne da nebi smanjili, već bi se on i povećao. To je NEODRŽIVO i zato je koncesija najpovoljnije rješenje za sanaciju dugova.

Razlike između reprograma i obveznica u ovome slučaju gotovo da i nema. Ne utječu na smanjenje javnog duga jer u oba slučaja država mora izdati jamstvo. Tada se javlja i problem (ne)dopuštenih potpora (suglasnost Europske komisije). Zarada od cestarine nije dovoljna da bi se uopće krenulo u takav aranžman – trošimo svu zaradu i pri tome generiramo nove i veće dugove – POTPUNO NEODRŽIV MODEL. Zašto je to tako – bilo da uzmeno novi kredit ili izdamo obveznice proizvodimo dug i to zato jer nemamo dostatnu zaradu od cestarine u odnosu na iznos duga. Kao i vratiti kredit, potrebno je iskupiti i izdane obveznice. Dug je toliki da zarada od cestrine ne pokriva ni kamatu.

Jednokratnom uplatom koncesijske naknade zatvorili bi najveći dio kreditnih obveza. Preusmjeravanjem prihoda od trošarine u iznosu od 40 lipa, koja je bila prihod Hrvatskih autocesta za otplatu kredita, Hrvatskim cestama i HŽ Infrastrukturi povećali smo, svakome, prihod za 450 milijuna kuna godišnje. Time su omogućena trenutna i buduća ulaganja u velike projekte kao što su Pelješki most, zaobilaznice oko dalmatinskih gradova, mosta Trogir-Čiovo, ulaganja u održavanje cesta u Slavoniji, Dalmaciji, Podravini, Zagorju, ulaganja u riječki željeznički pravac... Na taj način potiču se investicije (ovaj put ne kreditima, nego vlastitim i europskim sredstvima), razvija gospodarstvo, jača građevinski sektor, stvaraju nova radna mjesta...Ne provođenjem monetizacije preusmjerena sredstva od trošarine trebala bi se vratiti iz Hrvatskih cesta i HŽ Infrastrukture u HAC, i to ne u stvaranje nove vrijednosti, već u svrhu otplate kredita.

PRILOG:

Gostovanje ministra Siniše Hajdaša Dončića u emisiji HRT-a "Otvoreno" na temu monetizacije autocesta
Gostovanje ministra Siniše Hajdaša Dončića u radio emisiji Media servisa "U četiri oka"